KONTAKTUČLANITE SEPRESSLINKOVIDOKUMENTI

In Memoriam: Šefko Alomerović,
Potpredsjednik Evropskog pokreta 1992-1996.

Čovek prema kome život nije bio milosrdan

 

Posebno pamtim Šefkove priče o progonima Muslimana u Hercegovini. Strahote tih prepričavanja jednako su potresne koliko i način na koji ih je Šefko govorio. Mirnim tonom, bez mržnje, gotovo bez emocija navodio je muke obespravljenih ljudi i žrtava, skrivajući bol koju je osjećao kao pjesnik i čovjek.

ODLAZAK UPORNOG BORCA ZA EVROPU: Šefko Alomerović

Goran Cetinić

Kada je 21. juna 2006. na sajtu B92 objavljena vijest da je umro Šefko Alomerović, jedan od komentara potpisan sa „Linuxash Pravoslavac“ glasio je „...Razuman i dobar čovjek koji je pokušavao da uradi nešto u ovoj nesrećnoj zemlji....“ Ova kratka rečenica sublimirala je raskošnu ličnost čovjeka Šefka Alomerovića pjesnika, borca za ljudska prava, borca za slobodu, ravnopravnost, multietičku i vjersku toleranciju, humaniste, političara, privrednika, principijelnog polemičara, patnika prema kome život nije bio milosrdan. Upornost u borbi za principe, nepristajanje na kompromise sačuvale su Šefkovu osobnost do posljednjeg daha čistom i dostojnom divljenja. Nisu ga pokolebale bezbrojne prijetnje, bombe u dvorištu, sukob sa vrhom države, obiteljske tragedije, niti teška bolest. Trud koji je ulagao u borbu za prava drugih, u borbu za osudu zločina sukobljen sa najmoćnijim institucijama, uporan u svojoj plemenitoj životnoj misiji, neustrašiv pred preprekama, Šefko je nebrojenim djelima bio svjetionik svima kojima su ideali demokracija i ljudska prava. Bio je u opkoljenom Sarajevu, organizirao dopremanje hrane stanovnicima u okruženju. Razjašnjavao je godinama otmice u Štrpcima i Sjeverinu. Pomagao prognane. I sam sam u njegovoj kući vidio djecu iz Bosne koju je izvlačio iz Bosanskih ratnih strahota, uključujući ranjenike stare 8 godina. Više desetina djece našlo je dom kod Šefka.

Upoznao sam ga davne jeseni 1992., kada smo pripremali osnivanje Evropskog pokreta u Srbiji. Osvojio me odmah svojom nenametljivom osobnošću i blagim osmjehom. U to vrijeme još uvijek uspješan poduzetnik, mnogo nam je pomogao da pokrenemo Evropski pokret. Često je dolazio u „Jubmes“ banku, gde smo pripremali osnivačku skupštinu da razgovara s Ivanom Stambolićem i kod mene u kancelariju da pomogne s pripremama. Njegovi proevropski i protivnacionalistički stavovi beskompromisnog borca protiv Miloševićevog režima kandidovali su ga za jednog od potpredsjednika Evropskog pokreta u Srbiji u prvom sastavu.

Knjigu pjesama „Rane i riječi“ Šefko Alomerović je objavio 1995. godini. U jednoj pesmi nalaze se i stihovi:

Beharli beharom
i utopljenim evladom
Vri
i zri
hladna voda
tijesne se
tijesni sokaci
i po njima
jataci
smrti
i dana
i nemjesta
mađijaju mrtve
i mehrume
da žive..

Još kao srednjoškolac Šefko je bio među osnivačima „Sandžačke iskre“, organizacije mladih književnika, Sandžačkog intelektualnog kruga, bio je aktivan u „Beogradskom krugu“, jedan je od 50 ljudi u svijetu dobitnika „EU-U.S. Democracy and Civil Society Awards“. Bio je i preduzetnik, ali prije svega i uvijek pjesnik. Već sredinom šezdesetih objavio je nekoliko zbirki pjesama, da bi tek trideset godina kasnije 1993 objavio ciklus pjesama i lirskih zapisa „Kolašinski muhadžeri“.

Šefko je godinama bio predsjednik „Helsinškog odbora za ljudska prava“ u Sandžaku. Kasnije smo se susretali, ali, danas vidim, nedovoljno često. Posebno pamtim njegove priče o progonima Muslimana u Hercegovini, koje su bile interpretacije živih neposrednih svjedočanstava koje je slušao boraveći u Crnoj Gori među prognanima. Strahote tih prepričavanja jednako su potresne kao i način na koji ih je Šefko govorio. Mirnim tonom, bez mržnje, gotovo bez emocija navodio je muke obespravljenih ljudi i žrtava, skrivajući bol koju je osjećao kao pjesnik i kao čovjek. Te njegove mirnoće, blagog osmijeha, nevjerojatnog odnosa kada ste mu gost, kahve i hladne vode iz oznojene čaše u njegovom dvorištu jednog vrelog ljeta i njegove uporne borbe u sudovima i institucijama često se sjetim.

Posljednji put Šefka sam sreo slučajno u bolnici kod profesora Jakovića. Vidno shrvan teškom bolešću, iznenađen što se tu vidimo, osmjehnuo se srdačno, kao uvijek, kao da kraj nije blizu.

Šefka ne mogu zaboraviti. Mislim na njega sa osjećajem da je otišao dragi prijatelj kome smo i ja i mnogi drugi ostali dužni i da mu se uz najveće zalaganje nismo mogli odužiti za ono što nam je ostavio.


  •  

     

  •    Belgrade Security Forum

  •    

  •  

    Nacionalni konvent o Evropskoj uniji

  •  

     

  •  

    OCDoskop

  • Beta - novinska agencija

  • Privredna Komora Srbije

  • EurActiv.rs

  • Slovak Aid

  • Evropa Plus